Da odmah na početku razjasnim: odgovor na pitanje iz naslova zapravo ne postoji. Naime, svaki je fotografski posao specifičan, tako da praktički rijetko kada vrijedi univerzalan cjenik. Na ovaj sam se tekst odlučio iz razloga što smo u današnje vrijeme sve češće izloženi pritiscima i kritikama da prodajemo nešto po daleko skupljoj cijeni nego što vrijedi. U ovom slučaju prodajem(o) fotografije.
Kako jedan sat postaje četiri sata
Ljudi koji površno gledaju i ne razumiju se u fotografiju, točnije sami proces posla, na satnicu od npr. 200/300/XY kuna gledaju kao na nešto precijenjeno. Jasno, da fotografi zaista rade samo sat vremena za spomenute iznose, vrlo vjerojatno bi svi preko ljeta putovali svijetom i brčkali noge negdje na Havajima. Međutim, stvarnost je puno drugačija. Pokušat ću biti što slikovitiji.
XY osoba me zaposlila za fotografiranje XY događaja. Treba raditi sat vremena. Honorara za sat vremena iznosi 200 kuna (dopiši broj koji god želiš, op. a.). Satnica iznosi 200 kuna. Super! Međutim, stvari postaju drugačije onoga trenutka kada shvatite da ćete uz laptop provesti još tri sata u postprodukciji u programima za obradu fotografija. Odjednom se jedan sat posla pretvorio u četiri. Sada satnica iznosi 50 kuna.
Postavlja se novo pitanje: da li je satnica od 50 kuna prevelika za ovaj posao? Univerzalan odgovor na ovo pitanje ne znam, ali sa svog stajališta mogu reći da je ona primjerena za cijeli obujam posla. Naime, sada ću malo ući u dubinu cijele stvari. Tijekom studiranja sam na Fakultetu političkih znanosti, smjer novinarstvo, birao kolegije koji bi me malo mogli naučiti fotografiji. Odabrao sam i smjer Novi mediji, koji se bavio novim tehnologijama, pa tako i fotografijom. Dakle, u svoje sam znanje na neki način uložio kroz akademsko obrazovanje. Nije nužno kolegij trebao biti vezan za fotografiju, ali ako mi je davao neke smjernice u novinarstvu, onda mi je puno i pomagao, jer ako sebi radim kvalitetan PR – doći će i poslovi. Stoga ne rade uvijek najkvalitetniji fotografi, nego najsposobniji i oni koji usporedno s tim mogu ponuditi dobru kvalitetu.
No, pravo obrazovanje zapravo se odvija ispred monitora ili čitajući knjige i dakako radom na terenu. Nikakva literatura ovoga svijeta neće pomoći sve dok u praksi ne probate određene stvari. Ipak, da bi znali dobro funkcionirati u praksi, morate imati nekakvo predznanje. Zato su knjige i internet bogatstvo, škrinja sa zlatom. Kada spojite teoriju i praksu, ne možete nikako ”faliti”. Za svaki potez u Photoshopu, od osnovnih stvari poput konvertiranja u crno-bijelo, sve do detaljnih obrada, morao sam izdvojiti određeno vrijeme da bih naučio raditi. Na kraju krajeva, sve to radim da bih napredovao kao fotograf i pokušao se izdvojiti. Nisam jedini, konkurencija je velika, ali to je samo nešto što sve nas treba poticati na još bolji rad i podizanje kvalitete.
Velika (financijska) ulaganja
Puno sam vremena proveo gledajuću svjetski poznate fotografe i njihove radove, od kojih su mi neki tako postali uzori. I svaka ta sekunda gledanja jako je vrijedna, jer sam zajedno s njima, ”kolegama”, učio. Dakle, godine i godine ulaganja u fotografiju su iza mene, od rada u programima do rada na terenu. Zato smatram da je u ovom slučaju satnica od 50 kuna primjerena. Znanje je nešto najvrednije i njega vam nitko ne može uzeti. Zato treba znati naplatiti znanje. O tome kako možete i trebate naplatiti znanje možete pogledati detaljnije na stranicama Hrvatskog zbora fotoreportera.
Na kraju, ne manje važan, slijedi dio vezan za opremu. Nekada sam mislio da ću kupiti DSLR fotoaparat i da ću biti miran narednih 10 godina. Tako bi možda i bilo da sam odmah uložio 100.000 kuna. Ako osoba kupi fotoaparat od 25.000 kuna, koliko će trebati vremena da ga isplati? I ne zaboravite, za spomenutu cijenu možete dobiti neki od top-modela XY proizvođača, ali s tim iznosom dobivate samo tijelo fotoaparata. Objektivi, bljeskalice, XY oprema, sve to tek trebate kupiti… Svakim se radom fotoaparat troši, on ima svoj vijek trajanja. Zbog navedenog smatram da uvijek potencijalnom klijentu treba sve jasno objasniti. Od vrijednosti opreme, do obujma posla. Za sat vremena na nekom poslu će poslije trebati možda tri sat u postprodukciji, dok će negdje možda trebati jedan sat, a negdje osam. Doista ne postoji univerzalna satnica, jer nije isto fotografirati neki događaj ili produkte u studiju.
Najvažnije je da ste zadovoljni
Kada spojim ova četiri elementa – satnicu, obrazovanje, dodatno ulaganje u znanje, vrijednost opreme – zapravo sam još više uvjeren da je svaki moj iznos koji kažem opravdan. Najsretniji bih bio kada bi mojih sat vremena rada zaista i iznosilo sat vremena. Jednostavno ne volim omalovažavanje struke, zato sam i odlučio napisati ovaj post. Na sreću, nisam se često susretao s ovakvim načinom rada, ali sam po internetskim forumima čitao brojne slučajeve gdje se fotografu nudi rad, a honorar je ”promocija i potpis uz fotke”. Opet, tko sam ja da sudim? Svatko od nas zna što želi, tako ako je zadovoljan s XY cijenom, koja je dvostruko manja od drugog fotografa, onda neka i radi i uživa. Samo se bojim da dugoročno takav način poslovanja neće polučiti rezultate.
