U zadnjih desetak godina svjedočimo da je sve više fotografa oko nas. Vjerujem da svaka osoba, koja nema nikakve veze s fotografiranjem, zna barem nekoliko njih koje bi opisali kao ”fotograf”. Puno je fotoaparata, jako puno. Isto tako je i puno ”fotografa” i fotografa. Kao i u svakom poslu, tako se i kod fotografa bilo tko tako naziva, iako (ne)kvaliteta ne daje pravo za to. Međutim, to je neka druga tema, malo sam odlutao…
Ono što je tema ovog teksta su osobe koje vole fotografirati. Ne da vole, nego uživaju u tome. Bude se i idu spavati s mislima o fotografiranju. Međutim, imaju velik problem, a to je da ne žive od fotografiranja. Imaju svoje poslove, a fotografiranje im je hobi.
I koliko god te osobe željele da im fotografiranje postane jedino od čega žive, da se spoji život za fotografiranje i život od fotografiranja, nedostaje u toj priči jedan faktor. A to je upornost. Ne odustajte od svojih snova.
Svaki je početak težak
Toliko je oko nas kvalitetnih fotografa, a iznenadili bi se kada bi čuli da im je to samo hobi. Oni obave svoj posao od osam sati pet dana u tjednu, a uz to usput fotografiraju, sebi za gušt, negdje i za zaradu, ali to im je sekundarni posao.
Svatko se od nas razlikuje. Netko će dati sve od sebe da uspije u nečemu, dok će netko pokleknuti na prvoj stepenici. Međutim, mislim da bi svatko tko želi živjeti od fotografiranja i trebao to probati. Da je to u Hrvatskoj lagano, pa baš i nije, ali za neke stvari poput fotografiranja vjenčanja je daleko jednostavnije.
Ne morate biti dobar fotograf da bi živjeli od fotografiranja (vjenčanja). Taj segment “život od fotografiranja” samo još dodatno otvara prostore kreativnosti jer biti sam svoj gazda i gospodariti svojim vremenom najveća je prednost.
Kada pogledam sebe s 30+ godina (godine su samo broj, jel) i da zamislim da imam stalan posao nevezan za fotografiranje sigurno bi mi bilo jako teško. I koliko god volio fotkati, taj primarni posao bi me uvijek kočio, ali siguran sam da bih se upustio u to da probam živjeti od fotkanja. Ako ništa, da počnem u nekom foto studiju koji sigurno ima potrebe ponekad i za terenskim radom, bio bi to odličan početak. Ima sigurno puno načina, ali upustio bih se u to sve bez razmišljanja.
Naravno da je meni za vrijeme studentskih dana bilo puno lakše, bilo je puno vremena, živio sam kod roditelja itd., ali i sada kada sam trebam plaćati račune bih se dao u ovu priču. Nema boljeg osjećaja od onoga kada ulovimo odličan kadar. Svi to znate. To je ono za što se živi. I od čega se može živjeti.
Ne želim da ovaj tekst zvuči kao nekakvo ispiranje mozga, ali uvijek me razveseli kada vidim da se netko odvažio. Možda prvih mjesec, dva ili tri, pa i pola godine neće biti bajni, ali vremenom će sve sjesti na svoje. U početku su svima nama fotke bile lošije (čast izuzecima), meni suza potekne u oku kada vidim svoje radove iz prvih par godina, ali sve je to proces odrastanja.
Ljubav pretvorite u posao
Ono što mene ili vas razlikuje u toj priči je edukacija. Ako se ne trudite i ne educirate, ne ulažete u znanje, fotke će vam onda biti jednake kvalitete kao što su bile i prvi dan – lošije. Koliko se uloži, toliko se i dobije.
Uvijek je lakše, kao što sam spomenuo, osobama koje idu u srednju školu ili studiraju, imaju naravno puno više vremena, nemaju obitelji koje trebaju prehraniti. Zato i smatram da je to doba idealno za upornost. Tada su svi i okruženi s puno više ljudi, a svima njima će danas-sutra trebati fotograf, od vjenčanja, krštenja, poslovnih portreta itd.
Osobama koje su zaposlene je, naravno, teže, ali opet ta poslovna stabilnost daje i potencijale da svoju veliku ljubav i do tada sekundarni posao pretvorite u primarni. Lakše je i kupiti opremu. Ako imate dovoljno angažmana i priča se vrti, jedino što još preostaje je brendiranje, a to naravno vrijedi za svakoga, imao on 10 ili 100 godina. Ne rade najbolji, rade najsposobniji.
Ako se znate lijepo brendirati, objavljivati (kvalitetne) fotografije na društvenim mrežama, uvjeren sam da će se ta priča dugoročno isplatiti i da već kroz neki period možete napustiti primarni posao i posvetiti se fotografiranju.
Bit ćete zadovoljniji životom
Neki ljudi od fotografiranja znaju raditi znanstvenu fantastiku, ali s tim se ne treba zamarati. Postoji milijun drugih i težih poslova. Na svakome od nas je da odabere ono što želi. Znam jako puno fotografa koji imaju prekrasne fotografije, ali oni ne žele živjeti od toga i to mi je super, to je njihov izbor. Izbor koji žele. No, znam i neke koji žele živjeti od fotografiranja, ali imaju uredske poslove i nikako da uspiju u tome.
I na ovom samom kraju se vraćam na početak, treba biti uporan i ne odustajati, sve dokle god ima smisla. Mislim da mnogi nisu ni svjesni koliko je blizu život od fotografiranja, ali nikako da naprave taj završni korak. Zato ne čekajte više, ako imate super fotke, solidnu brojku klijenata, čemu čekanje? Može vam biti još samo bolje i možete biti još samo zadovoljniji životom.
Ako i ne uspijemo, barem znamo da smo probali i dali sve od sebe.
p.s. naslovna fotka je možda čudna, ali kao klinac sam se zaljubio u bend Zabranjeno pušenje, obožavam ih i dan danas, a kroz godine sam u više navrata bio i njihov službeni fotograf, sve vam je jasno, sve se može lijepo posložiti.
