Kako uopće početi. Zabranjeno pušenje. Moj najdraži bend. Aktivno sam ih počeo slušati još od srednje, nema koncerta u Zagrebu i okolici na kojem nisam bio tada. Od fana sam onda odjednom postao i fotograf benda, tako da sam bio u Beogradu, Sarajevu, Zagrebu i još nekim mjestima fotografirao koncerte.
I sada je došao red na novi zagrebački koncert. Sreća me pomazila, tako da sam u petak bio slobodan, fotić na rame i pravac – Boogaloo. Subota je isto bila rasprodana. Bend je to koji ima nevjerojatnu energiju, ako ih i ne slušate i dođete na koncert, mislim da ćete jasno vidjeti koliko je dobro uigran taj ”orkestar”.
Bit ina pozornici iza benda i fotkati maratonski koncert nevjerojatno je dobar osjećaj. Nahodao sam se po svim mjestima u prostoru da bih ulovio što bolje kadrove. U nastavku možete pročitati malo servisnih informacija, a u nastavku uživajte u galeriji!
Oba su koncerta započela prema satnici i potrajala gotovo tri sata. Klubom su se redale himne nekoliko generacija: “Pišonja i Žuga”, “Karabaja”, “Dok čekaš sabah sa Šejtanom”, “Ibro Dirka”, “Zenica Blues”, “Lijepa Alma”, ali i “Nema više”, s kojom je koncert otvoren te “Srce, ruka, lopata”, “Kupi nas Ali” i “Pravda za Vedrana”, koja svoje mjesto nalazi na svakom nastupu pa tako i na ovima.
Na pozornici je, kao i uvijek, vladao impresivan sklad – uhodan tim u kojem svatko točno zna svoju ulogu, a međusobno povjerenje i gotovo obiteljska dinamika jasno se prelijevaju na publiku. Sejo Sexon, koji je predvodnik “sedmorice veličanstvenih” – Tonija, Kloa, Robija, Traka, Golubana i neustrašive Angie – i dalje vodi svaki nastup, otvarajući svakome mjesto za njegov mini nastup unutar koncerta.
Tako Anđela Zebec, izvedbama “Pismo Elvisu”, “Amazing Grace” i “Bacila je sve niz rijeku”, svaki put izazove ovacije i ostavlja publiku bez daha, jednako kao Robi na violini, Goluban na usnoj harmonici, Toni na gitari, Klo na basu i Trak na bubnjevima!
Drugu večer obilježila je i Sejina podrška studentima sarajevskog doma Bjelave, uz zajedničko skandiranje publike: “Radite svoj posao, radite svoj posao, ako ne državu – popravite kotao!”
Atmosfera je kulminirala tijekom “Balade o Pišonji i Žugi” kada je Boogaloo zasjao u svjetlu mobitela koji su stvorili zvjezdano nebo, a “Djevojčice kojima miriše koža”, “Jugo 45” i “Hadžija il’ bos” pretvorili klub u mini arenu.
Fascinantno je za vidjeti da je publika bila doslovno od 15 godian do 70 godina i svi su zajedno uživali. Bend za sve generacije.
